ŠOKANTNA ISTINA O NAPUŠTENIM SELIMA
Kako je nekadašnja agrarna sila stigla do demografskog sloma?
Srbija, zemlja bogate agrarne prošlosti, danas je suočena sa zastrašujućim prizorom. Sela koja nestaju sa mape. Nekada su bila oslonac života, mesta gde su se rađale generacije, gajili snovi i razvijala zajedništva. Danas, više liče na kulise iz zaboravljenih filmova. Sela ostaju prazna, kuće zarastaju u korov i raspadaju se, a poslednji stanovnici se opraštaju s onim što je nekada bila duša Srbije. Većina stanovnika koji žive u gradovima i ponosni su što su rođeni u gradu,a zaboravljaju da imaju agararno poreklo i da su im koreni baš tamo. U selu iz koga su mnogi pobegli ali selo nije iz njih što se vidi po ponašanju, malograđanštini, bahatosti i oholosti. No, to je već neka druga priča.

Drastična promena – od sela do grada
Pre samo nekoliko decenija, Srbija je bila pretežno ruralna zemlja, sa većinom stanovništva koje je živelo i radilo na selu. Međutim, posle Drugog svetskog rata, započeo je masovni egzodus sa sela. Prvi su odlazili muškarci, privučeni gradovima i obećanjima boljeg života kroz obrazovanje i zaposlenje. Grad je postao simbol napretka, dok je selo ostalo simbol prošlosti i sramote. Taj trend se nasatavio i danas. Razlika je samo u tome što više nema deobe na mušku i žensku decu. Svi koji imaju priliku da nastave školovanje odlaze u grad na studije i tamo ostaju zauvek. Možda je trend malo pomeren, pa se u nekim porodicama gleda da muškarci ostanu kao bi sačuvali imanje dok se ženska deca šalju u gradove.
Zastrašujući podaci govore da od oko 4.600 sela u Srbiji, svako četvrto je na putu ka potpunom izumiranju. U čak 1.900 njih nema ni jednog jedinog stanovnika, dok u 200 sela nema nijednog mlađeg od 20 godina. Predviđa se da će u narednih petnaest godina, sa mape Srbije nestati još 1.200 sela. A posebno zabrinjava podatak da je ovaj trend prisutan u celoj Srbiji, kako u bogatijim delovima tako i u onim siromašnijim. Nesumnjivo, Vojvodina jeste bogatija usled plodnijeg zemljišta i boljeg reljefa ali Srem i Banat se danas suočavaju sa napuštanjem imanja.

Brzina urbanizacije u Srbiji je šokantna. Dok je u svetu ovakav demografski prelaz sa sela u grad trajao vekovima, u Srbiji je proces ubrzan do granica apsurda. U samo 50 godina, od 1950. do 2000. godine, oko osam miliona ljudi napustilo je sela i otišlo u gradove.
Cena praznine – napuštene kuće kao svedoci vremena
Srbija danas broji oko 40.000 napuštenih seoskih imanja. Šokantno je da cena mnogih od tih kuća ne prelazi 10.000 evra, a u nekim slučajevima prodaju se i jeftinije. Čak i u najplodnijim delovima zemlje, poput Bačke i Banata, gde je zemljište prvoklasno, na stotine kuća ostaje prazno i napušteno. Ironično, dok ostatak Evrope beleži povratak ka ruralnim sredinama, Srbija ostaje zemlja gde se grad sve više širi, a sela sve više prazne.

Šta to tera ljude iz sela u grad osnovno je pitanje koje se nameće? Nije samo reč o teškom radu na polju. Sela su nekada bila živa zajednica, sa domovima kulture i školama gde su se održavale zabave poput priredbi, gostovanja pozorišta uz grada i sl. Danas je većina tih mesta je napuštena. Domovi kulture polusrušeni, škole zatvorene jer nema dece. Mladima nije primamljivo da žive u mestu gde nema budućnosti i nikakve infrastrukture koja bi ih privukla da ostanu tu gde su se i rodili.
Ipak ima nade
Nažalost, država ne čini dovoljno. Ne postoje ozbiljne inicijative za ulaganje u infrastrukturu ili stimulaciju mladih da ostanu na selu sem nekih senzacionalnih TV emisija o tome kako je neka porodica odlučila da pređe na selo. Istina, putem medija se propagira život na selu kroz emisije koje prikazuju kako s eobnavljaju imanja i adaptiraju polusrušene kuće. Proces napuštanja traje decenijama, i toliko vremena bi trebalo da se situacija preokrene. Međutim, dok se gradovi bore sa prezasićenjem, pojavljuje se novi, trend povratka na selo.

Mnogi mladi ljudi koji su se borili sa loše plaćenim poslovima u gradovima odlučuju da se vrate svojim korenima. Umesto da rade za minimalne plate, plaćaju preskupe stanove i bore se sa urbanim problemima, sve je više onih koji biraju slobodu rada na vlastitom imanju. Ovo je posebno postaolo popularno tokom i nakon pandemije kada su mnogi koji su bili zatvoreni u stanovima rešili da odu u prirodu. Neretko, ima slučajeva da kada ne može da se izdrži pritisak na poslu usled mobingovanja i generalno izuzetno loših međuljudskih odnosa, kao rešenje se javlja povratak korenovima te se polako porodice preseljavaju u napuštene kuće u selima.

Ohrabruje što se menja svest posebno ako se misli na proizvodnju hrane. Mlade porodice želeći da svojoj deci obezbede koliko-toliko zdrav i bezbrižan život se odlučuju za selo. U gradvima vazduh više nije čist, kupuju se prehrambeni proizvodi sumnjivog kvaliteta a na selu se pruža mogućnost proizvodnje hrane po ličnim standardima kvaliteta ne samo za sebe već i za druge.
I ovaj trend bi trebalo da se podrži jer vremena za čekanje više nemamo. Srbija se nalazi na prekretnici – ili će sela oživeti i postati centri novih, modernih zajednica, ili ćemo biti svedoci njihovog konačnog nestanka sa lica zemlje.
