You are currently viewing SRBIJA KOJA ZARASTA U KOROV

SRBIJA KOJA ZARASTA U KOROV

ŠOKANTNA ISTINA O NAPUŠTENIM SELIMA

Srbija, zemlja bogate agrarne prošlosti, danas je suočena sa zastrašujućim prizorom. Sela koja nestaju sa mape. Nekada su bila oslonac života, mesta gde su se rađale generacije, gajili snovi i razvijala zajedništva. Danas, više liče na kulise iz zaboravljenih filmova. Sela ostaju prazna, kuće zarastaju u korov i raspadaju se, a poslednji stanovnici se opraštaju s onim što je nekada bila duša Srbije. Većina stanovnika koji žive u gradovima i ponosni su što su rođeni u gradu,a zaboravljaju da imaju agararno poreklo i da su im koreni baš tamo. U selu iz koga su mnogi pobegli ali selo nije iz njih što se vidi po ponašanju, malograđanštini, bahatosti i oholosti. No, to je već neka druga priča.

Pre samo nekoliko decenija, Srbija je bila pretežno ruralna zemlja, sa većinom stanovništva koje je živelo i radilo na selu. Međutim, posle Drugog svetskog rata, započeo je masovni egzodus sa sela. Prvi su odlazili muškarci, privučeni gradovima i obećanjima boljeg života kroz obrazovanje i zaposlenje. Grad je postao simbol napretka, dok je selo ostalo simbol prošlosti i sramote. Taj trend se nasatavio i danas. Razlika je samo u tome što više nema deobe na mušku i žensku decu. Svi koji imaju priliku da nastave školovanje odlaze u grad na studije i tamo ostaju zauvek. Možda je trend malo pomeren, pa se u nekim porodicama gleda da muškarci ostanu kao bi sačuvali imanje dok se ženska deca šalju u gradove.

Brzina urbanizacije u Srbiji je šokantna. Dok je u svetu ovakav demografski prelaz sa sela u grad trajao vekovima, u Srbiji je proces ubrzan do granica apsurda. U samo 50 godina, od 1950. do 2000. godine, oko osam miliona ljudi napustilo je sela i otišlo u gradove.

Srbija danas broji oko 40.000 napuštenih seoskih imanja. Šokantno je da cena mnogih od tih kuća ne prelazi 10.000 evra, a u nekim slučajevima prodaju se i jeftinije. Čak i u najplodnijim delovima zemlje, poput Bačke i Banata, gde je zemljište prvoklasno, na stotine kuća ostaje prazno i napušteno. Ironično, dok ostatak Evrope beleži povratak ka ruralnim sredinama, Srbija ostaje zemlja gde se grad sve više širi, a sela sve više prazne.

Šta to tera ljude iz sela u grad osnovno je pitanje koje se nameće? Nije samo reč o teškom radu na polju. Sela su nekada bila živa zajednica, sa domovima kulture i školama gde su se održavale zabave poput priredbi, gostovanja pozorišta uz grada i sl. Danas je većina tih mesta je napuštena. Domovi kulture polusrušeni, škole zatvorene jer nema dece. Mladima nije primamljivo da žive u mestu gde nema budućnosti i nikakve infrastrukture koja bi ih privukla da ostanu tu gde su se i rodili.

Ipak ima nade

Mnogi mladi ljudi koji su se borili sa loše plaćenim poslovima u gradovima odlučuju da se vrate svojim korenima. Umesto da rade za minimalne plate, plaćaju preskupe stanove i bore se sa urbanim problemima, sve je više onih koji biraju slobodu rada na vlastitom imanju. Ovo je posebno postaolo popularno tokom i nakon pandemije kada su mnogi koji su bili zatvoreni u stanovima rešili da odu u prirodu. Neretko, ima slučajeva da kada ne može da se izdrži pritisak na poslu usled mobingovanja i generalno izuzetno loših međuljudskih odnosa, kao rešenje se javlja povratak korenovima te se polako porodice preseljavaju u napuštene kuće u selima.

Ohrabruje što se menja svest posebno ako se misli  na proizvodnju hrane. Mlade porodice želeći da svojoj deci obezbede koliko-toliko zdrav i bezbrižan život se odlučuju za selo. U gradvima vazduh više nije čist, kupuju se prehrambeni proizvodi sumnjivog kvaliteta a na selu se pruža mogućnost proizvodnje hrane po ličnim standardima kvaliteta ne samo za sebe već i za druge.

Leave a Reply