You are currently viewing NEMAČKA OBEĆANA ZEMLJA

NEMAČKA OBEĆANA ZEMLJA

KAKO SE ŽIVI U MALIM GRADOVIMA NEMAČKE?

Nemačka je puna naših ljudi i to je opšte poznata stvar. Ima nas svuda ali ovom prilikom ću se fokusirati na Nemačku jer sam imao više puta priliku da posetim i prijatelje i rođake koji su rasuti po celoj Nemačkoj. Ovog puta su utisci iz Hoxtera, gradica na severozapadu Nemačke gde je najbliži veći grad Hanover.

Do svih tih sela na severu putuje se skoro ceo dan. Ja sam imao nesreću da WIZZ AIR promeni odredište sletanja, pa umesto u Dortmund ( koji je na 90 min kolima do Hoxtera ) sletimo u Keln od koga smo putovali skoro 3.5 sata. Naravno nije promenjeno usled lošeg vremena već što im se eto može i to su najavili mesec dana pred put, po sistemu uzmi ili ostavi.

Poleteli smo rano ujutro oko 06.40h tako da sm već od 3 sata ujutro bio na nogama. U avionu sedišta neudobna, ne može da se obori naslon da se malo odrema, mali razmak pa ne mogu ni noge da se ispruže. Jednom reči komfor nikakav ali ako je cena 53 € za povratnu kartu onda se nekako izdrži tih 2 sata leta. Ali neudobnost se nastavila i po sletanju.

Dakle, sletesmo u Keln, avion se parkira pored aviomosta ( neće da plaćaju tu uslugu ) pa se putnici cimaju autobusom koji ih vozi do zgrade terminala okolo naokolo. I gubi se vreme. E kada se iskrcate onda opet pešačenje do pasoške kontrole gde vas čeka svega 4 policajaca sa serijom pitanja tipa gde ćete, kod koga ćete, imate li pare i povratnu kartu itd..itd…

I kada savladate sve te prepreke sledi nastavak putovanja vozom do krajnjeg odredišta.

Na aerodormu su samo automati za kupovinu karata ali koju god opciju da smo ukucali, do Hoxtera je valjalo izdvojiti oko 35 € po osobi što je bila baš cifra skoro kao i cela avionska karta .

Ali pomoć nam je pružio jedan vrlo simpatičan i susretljiv mladić Srbin koji nam je na sprpskom jeziku ( ali sa baš primetnim akcentom ) rekao da je najbolje da kupimo kartu do glavne železničke stanice a odatle da nastavimo dalje. Tako smo i učinili i na stanici smo našli „ šalter salu ” gde smo osim gumenih bombona koje smo dobili na poklon kupili karte ta voz za pristojnu cenu od 16 € po osobi što nas je sa sve 3.5 € koliko je koštala karta do stanice izašlo nepunih 20 € što je sasvim OK. I tako se naše putovanje nastavilo i produžilo na još 3.5 sata.

Ne mogu baš da kažem da je grad. Pre bih rekao da je varošica, nešto poput Mladenovca, Bačke Palanke, možda čak Vrbasa ili Svilajnca. Deluje kao veće mesto, ali nekako pusto. Nigde živog čeljadeta da sretneš.

Uglavnom su tu stambeni blokovi sa prizemnim ili manjim spratnim kućama koje, manje-više, liče jedna na drugu. Jednostavne, okrečene u belo, bez ukrasa i bilo kakve potrebe da se pokaže bogatstvo. Sve je nekako skromno i svedeno. Tek nekoliko kuća mi se posebno dopalo jer su se razlikovale od ostalih.

Zanimljivo je da gotovo niko nema zavese, ali zato na prozorima drže stone lampe. Kako je moja znatiželja bila jaka, dao sam sebi slobodu da zavirim kroz poneki prozor i zaključim da su im stanovi prilično skromno opremljeni. Ali to je već njihova privatna stvar.

Ono što je svakako neobično jeste da na ulicama gotovo nikoga nema. Prolaznici su prava retkost. Jedino živo biće koje sam sretao svakoga dana bio je jedan debeli, lenji mačor, koji je nezainteresovano dremao na jednoj od mnogobrojnih kanti za reciklažu.

Nema bacanja, sve mora u svoju kantu

Ta reciklaža, za nas koji dolazimo iz dela sveta u kojem se otpad ne razvrstava baš toliko detaljno, ume da bude poprilično zamorna. Posebna kanta za papir, druga za karton, treća za plastiku, pa za staklo, konzerve, organski otpad… I tako unedogled. Slobodno nastavite niz sami.

Ako vam, recimo, stigne novi nameštaj i posle montaže kuću napunite gomilom kartona, stiropora i najlona, ne možete tek tako sve da strpate u odgovarajući kontejner. Napunili biste ga, a on se prazni jednom nedeljno. Procedura je da najavite kako imate veću količinu otpada, pa će doći posebna služba i odneti ga. Kod njih se, izgleda, ni smeće ne iznosi tek tako, nego po pravilima i uz prethodnu najavu.

Sama varošica ima mnogo zelenila, a u njenoj okolini nalaze se šume i prostranstva koja joj daju poseban izgled. Vazduh je izuzetno čist, a kroz Hoks­ter protiče, kako kažu, najbrža reka u Nemačkoj.

Centar je živopisan, sa mnoštvom tipičnih kuća starih i po nekoliko vekova. Građene su od mešavine slame i blata, sa drvenim gredama koje im daju prepoznatljiv izgled. Održale su se do današnjih dana, a u njima i dalje žive generacije Nemaca.

Puni rafovi, ogroman izbor, ali život kao da je stao

Izbor prehrambenih proizvoda je, međutim, posebna priča. Recimo, možete da birate između raznih kobasica: dimljenih, suvih, svežih, polusvežih, onih za kuvanje, prženje ili roštilj. Belih kobasica ima čak četiri vrste! Zatim sledi gotovo beskonačan niz proizvoda od ribe, svih mogućih i nemogućih vrsta, pa na desetine različitih majoneza i kečapa.

U zamrzivačima možete pronaći patke, guske, ćurke, piliće i pevce, različitih veličina i kilaža. Video sam i neke sitne ptice, gotovo veličine goluba, za koje pretpostavljam da su jarebice, a možda i morke. Naravno, u ponudi su u svakom trenutku zečetina, prasetina, jagnjetina i još mnogo toga. Ne bi me iznenadilo ni da pronađem medveđe šnicle. Dakle, nema čega nema!

A sve to po cenama koje su, u poređenju sa našim, gotovo smešne. Kada pogledam takav izbor, ne mogu a da se ne zapitam šta se kod nas zapravo nudi. Na našim rafovima možete pronaći pet istih majoneza, samo od pet različitih proizvođača. Slično je i sa mesnim prerađevinama. Imamo nekoliko vrsta jogurta od deset proizvođača, a svih pet mesnih industrija nude gotovo iste salame. Mlekare, opet, proizvode namaze koji se jedva razlikuju.

Dakle, iako su nam rafovi puni, pravi izbor je prilično skroman. A o kvalitetu bi se tek moglo razgovarati.

Što se samog života u nemačkoj provinciji tiče, moj je utisak da je jezivo dosadan i monoton. Dešavanja gotovo da nema. Nema dece koja se jure po ulicama, igraju loptu ili prave buku, iako u mestu postoje osnovna škola, bolnica, obdanište i sve ono što bi trebalo da čini jedan živ grad.

Ali ljudi na ulicama – nema ih! Saobraćaja ima, ali izgleda da se vozi namenski: do prodavnice, obaveze ili posla, a onda nazad kući. Automobil u garažu, ključ u bravu i svako u svoj svet.

Eto, tako se, bar prema onome što sam imao prilike da vidim, živi u malim gradovima Nemačke. Sve je uređeno, čisto, organizovano i dostupno, ali meni je, priznajem, nedostajalo malo života, graje i one naše ulične vreve koja ponekad ume da bude naporna, ali bez koje grad nekako nije grad.

Leave a Reply