Prošla godina bila je izuzetno loša za voćarsku proizvodnju u celini, a posebno je pogođena proizvodnja kupine. Jagodasto voće je podbacilo, ali čini se da su proizvođači kupine pretrpeli najveće gubitke.

Srbija, sa oko 30.000 tona proizvodnje, i dalje važi za značajnu voćarsku silu u svetu kada je u pitanju proizvodnja kupine, sa potencijalom da postane vodeći proizvođač i izvoznik. Ipak, to važi samo u godinama sa povoljnim vremenskim uslovima i stabilnim prinosima. Loše godine, poput prošle, drastično smanjuju rod i kvare ukupnu sliku proizvodnje.

Da li Srbiji treba povećanje površina pod kupinom?

Ako uzmemo u obzir prosečne prinose i stabilnu, ali ne rastuću tražnju na domaćem i stranom tržištu, postavlja se važno pitanje. Da li je dalje širenje zasada opravdano?

U godinama kada proizvodnja kupine podbaci, ulaganje u nove zasade može doneti ozbiljne gubitke. Dodatni problem predstavlja sve jača konkurencija iz zemalja poput Alžira, Maroka i Jordana, koje sve više ulažu u proizvodnju jagodastog voća i time direktno utiču na poziciju Srbije na tržištu.

Sortiment kao ključ uspeha u proizvodnji kupine

U Srbiji i dalje dominira sorta čačanka, omiljena među proizvođačima zbog visoke rodnosti. Međutim, veći prinos često znači i slabiji kvalitet. Ova sorta je osetljiva na transport, sklona curenju soka i promeni boje, kako pri zamrzavanju, tako i na suncu. Ono što je važno pri odabiru odgovarajuće sorte a na šta mnogi proizvođači ne obraćaju pažnju je sledeće.

Sortiment treba prilagoditi zahtevima tržišta. To znači da sadite one sorte koje se traže a ne one koje vi volite.

Stručnjaci sve češće preporučuju uvođenje stranih sorti poput „loh nes“ i „čester“, koje daju čvršće, kvalitetnije i tržišno atraktivnije plodove. Ipak, ostaje otvoreno pitanje – zašto domaća struka ne razvija sorte koje bi spojile visok prinos i vrhunski kvalitet?

Otkupna cena – najveći problem proizvođača kupine

Bez obzira na sortiment, ključni problem u proizvodnji kupine ostaje niska otkupna cena. Već duže vreme cena je toliko niska da se mnogim proizvođačima ne isplati ni berba.

Istovremeno, hladnjačari se suočavaju sa slabom potražnjom na svetskom tržištu. Kupina često ostaje neprodata i do godinu dana, dok troškovi skladištenja i prerade rastu. Zbog toga nisu spremni da plate višu cenu, što dodatno opterećuje proizvođače.

Mali i veliki proizvođači – različite sudbine

Zbog loše računice, mnogi voćari krče zasade kupine. Ipak, manji proizvođači uspevaju da pronađu svoju šansu na pijacama, gde postižu znatno bolje cene.

Sa druge strane, veći proizvođači moraju razmišljati dugoročno. Rešenje vide u promeni sortimenta i sadnji sorti koje daju nešto manji prinos, ali imaju bolji kvalitet, čvršće plodove i bolju otpornost na transport i skladištenje.

Potreba za strategijom i uređenjem tržišta

Jedan od ključnih koraka za opstanak jeste promena agrarne politike. Subvencije za podizanje novih zasada trebalo bi usmeriti samo na područja sa optimalnim uslovima za proizvodnju kupine.

Neophodno je sprovesti rejonizaciju i precizan popis površina pod kupinom, malinom i drugim voćnim vrstama. Tek tada će biti jasno sa kojim količinama Srbija raspolaže i kako može strateški nastupati na tržištu.

Koliko kupine Srbija realno može da proizvede?

U trenutnim tržišnim uslovima, optimalna proizvodnja kupine u Srbiji procenjuje se na oko 20.000 tona. Ta količina može se plasirati bez većih problema ali samo uz visok kvalitet koji tržište zahteva i odgovarajući sortiment.