GDE JE NESTAO SRPSKI PASULJ?
Pasulj, kao važan deo srpske tradicionalne kuhinje, suočava se sa sve izraženijim nedostatkom proizvodnje u zemlji. Iako je Srbija nekada bila poznata po velikim količinama domaćeg pasulja, danas je suočena sa sve većom zavisnošću od uvoza iz zemalja poput Uzbekistana, Egipta, Poljske, pa čak i Kine.
Raste potražnja za pasuljem ali ga nema dovoljno
Mnogi poljoprivrednici razmatraju potencijal za obnavljanje domaće proizvodnje, posebno što poslednjih godina lagano raste potražnja za domaćim pasuljem i sortama kao što su gradištanac, tetovac i drugi. Srbija ima autohtone i veliki broj zaboravljenih sorti koje se u vidu semena još uvek čuvaju u čardacima na selima od severa do juga naše zemlje. Crni, šareni, žuti, zeleni samo su neki od beskrajne lepeze sortimenta koji se lako može oživeti. Poljoprivredna stručna i savetodavna služba u Somboru je pre deset godina organizovala akciju gde su uključili decu osnovnih škola u prikupljanju semena pasulja koje su doneli od kuće. Usledilo je veliko iznenađenje jer je prikupljeno na desetine sorti semena koje je čuvano godinama. Neke od njih su posejane te danas samo u tom regionu ima sorti koje se čuvaju i čekaju zeleno svetlo za masovnu proizvodnju.

Ekonomske teškoće u proizvodnji
Jedan od glavnih razloga za nedostatak proizvodnje pasulja u Srbiji su ekonomske teškoće sa kojima se suočavaju domaći poljoprivrednici. Visoki troškovi proizvodnje, nedostatak moderne mehanizacije i nedovoljna podrška države su osnovni problemi. Ovo je dovelo do smanjenja interesovanja poljoprivrednika za uzgoj pasulja u korist drugih, profitabilnijih useva.
Da li će ponovno služenje vojnog roka dovesto do početka proizvodnje?
Sve do početka ovog veka u Srbiji je veliki potrošač bila vojska. Prestankom služenja obaveznog vojnog roka opala je i potražnja jer je vojska kupovala više od 50% proizvodnje u Srbiji, tako da su od velikih potrošača ostale bolnice i studentske menze što je svakako malo u odnosu na prethodni period. Vojnički pasulj kao specijalitet, ostao je samo u sećanjima onih koji su nekad služili vojni rok.
I pored ovih izazova, Srbija i dalje poseduje potencijal za proizvodnju pasulja. Klimatski uslovi i zemljište pogodni su za uzgoj ove mahunarke. Revitalizacija domaće proizvodnje pasulja zahteva ozbiljnu strategiju. Ključni koraci u ovom procesu uključuju subvencije za poljoprivrednike, modernizaciju opreme i podršku istraživanju novih tehnika uzgoja. Ekonomska analiza takođe pokazuje da je domaća proizvodnja pasulja moguća i isplativa opcija. Iako su početni troškovi ulaganja visoki, dugoročno gledano, domaći pasulj može da postane konkurentan na tržištu, posebno ako se uzmu u obzir kvalitet i smanjeni transportni troškovi.
Uvoz pasulja kao preka potreba ili posledica nerazuma?
Nevolja je što smo generalno govoreći poljoprivredna zemlja pa i pored obradivih površina uvozimo i ono što možemo sami da proizvedemo. Tu svakako spada i pasulj. Baš kod pasulja smo se i spotakli. Nedavno sam u jednom marketu video da se nudi pasulj sorte gradištanac a zemlja porekla Kirgistan!!!! Da li je ovo za rubriku “ verovali ili ne”? Uvoz stranog pasulja a domaća sorta.

Uvoz može doneti kratkoročne koristi u vidu nižih cena, ali dugoročno gledano, Srbija gubi priliku za razvoj domaće proizvodnje, očuvanje tradicije i smanjenje zavisnosti od uvoza. Investiranje u domaću proizvodnju nije samo ekonomska, već i kulturna i ekološka odluka. Upornih proizvođača još uvek ima u Srbiji. Međutim količine koji oni proizvedu su male i ne mogu da podmire potrebu Srbije. Ukoliko bi se proizvodnja organizovala na većim površinama i subvencionisala, za kratko vreme bi postali konkurenti na tržištu te bi ne samo podmirivali sopstvene potrebe već bi izvozili dobar deo. U prilog tome ide činjenica da imamo sorte koje niko drugi nema a koje su po ukusu i kvalitetu daleko ispred stranih.
Samo uz zajednički napor može se obnoviti stara slava domaćeg pasulja i omogućiti da ponovo bude ponos srpske trpeze. Da čorbast ili gust, sa slaninom ili kobasicom, klot ili prebranac, bude naš domaći. Da vratimo zaboravljeni brend i postavimo ga na mesto koje mu s pravom pripada.