You are currently viewing LAGANI PORAST SVETSKOG TRŽIŠTA ČOKOLADE
Niko ne kontroliše proizvodnju čokolade

LAGANI PORAST SVETSKOG TRŽIŠTA ČOKOLADE

Čokolada mi je omiljena tema, posebno što zaista uživam u toj poslastici a znam da nisam jedini. Baš usled ta dva razloga poslednjih meseci sam više pažnje posvetio toj temi, posebno jer je većina proizvođača počela da špekuliše u proizvodnji, te na tržište stavlja proizvod koji samo oblikom i bojiom liči na čokoladu a nema blage veze sa njom.

Belgija i Švajcarska vole da se hvale kako se u tim zemljama jede najviše čokolade.Taj podatak možemo da prihvatimo, jer su te dve zemlje poznate po proizvodnji dobre čokolade.

Ali verovali ili ne, Amerika i Velika Britanija su dva ubedljivo najveća tržišta koja prosto tamane čokokoladu i ostale konditorske proizvode.

Koja god kompanija uspe da se probije na jedno od ta dva tržišta ne mora da brine za svoju budućnost jer količina slatkiša koja se dnevno proda u Americi i Velikoj Britaniji premašuje zbirnu dnevnu prodaju u svim ostalim zemljama na svetu. Izuzetak su Brazil, Meksiko i Kina gde postaju sve prisutniji kao poželjno tržište ali prosto u tim zemljama nema tradicije u konzumaciji konditorskih proizvoda.

Još dve zemlje koje su takođe među vodećim u potrošnji čokolade su Turska i Rusija, s tim što Rusija ima ozbiljnu konditorsku industriju i još uvek proizvodi izuzetnu čokoladu, ali kako Rusija ima veliko domaće tržište, nije preterano bila zainteresovana za izvoz a posebno ne sada kada su na snazi sankcije.

Što se Srbije tiče, ona je po potrošnji čokolade na dnu lestvice i ako imamo razvijenu konditorsku industriju koja je mahom skoncentrisana u Vojvodini. Naši konditori podmiruju potrebe Srbije za čokoladom i ostalim industrijskim slatkišima. Dobar deo proizvodnje se izvozio u Rusiju. Sada je nešto drugačija situacija, izvozimo i dalje ali se svakako ne možemo uporediti sa svetskim liderima u proizvodnji, koji ne samo što proizvode kvalitetan proizvod već ga proizvode u velikim količinama gde Srbija ne može ni da priđe.

Ukoliko bi želeli da se pridružimo svetskim proizvođačima i učestvujemo u izvozu, osnovno što bi trebalo da uradimo je da značajno povećamo kvalitet čokolade.To je prvenstveno usled činjenice da su strana tržišta naviknuta na kvalitet. Potrošači u svetu su naviknuti na specifičan ukus, imaju permium proizvode i tu nema varanja, posebno, ukoliko bi poželeli da izvozimo, naša čokolada bi morala da prođe ozbiljne kontrole kvaliteta.

Da bi krenuli u ozbiljnu proizvodnju čokolade uvozili bi samo kakao, dok sve ostalo imamo kod nas. Proizvodnju lešnika, šećera, mleka, mlečne masti itd...Tu se prevashodno misli na kvalitetne sastojke koji nesumnjivo mora da sadrži čokolada proizvedena za izvoz. Samim tim deo takve proizvodnje bi se ponudio i domaćim potrošačima koji bi bili spremni da plate takav proizvod posebno što su već sada cene čokolade naduvane i ako sem povećane cene kakaa realno sve ostalo i nije toliko visoko.

U toku Prvog svetskog rata austrijska kompanija Casali počela je da pravi čokoladne bananice u fabrici u Beču. To je bio prvi proizvod takve vrste i delio se uglavnom vojnicima ( slatkiši imaju veoma važnu ulogu u ratu, jer daju energiju i važi pravilo da jedna štangla čokolade vojniku daje snagu za ceo dan ). Te Casali bananice su od svog nastanka ostale nepromenjene. Prave ih od vrhunskih sastojaka i sadrže  pravu pulpu banane (i to ne bilo koje vec popularne Chiquita banane).

Ali opet, naše bananice su ukusne, lepo mirišu i generacijama su prisutne kod nas. Ko je imao priliku da uporedi naše sa austrijskim verovatno je osetio razliku.

U nastavku

Leave a Reply