Na papiru je sve jednostavno. Pšenica je pšenica. Međutim, čim se izađe iz laboratorije i uđe u pekaru, razlike postaju očigledne. Ono što je idealno zrno za austrijsko tržište, u Srbiji često ne prolazi ni prvu probu. Kvalitet se ne meri samo tonama i prinosima, već navikama, ukusom i tradicijom.

Austrijski standardi_- preciznost bez kompromisa
Austrijanci pšenicu posmatraju kao sirovinu za stabilan i ujednačen proizvod. Njima je važna tehnološka sigurnost, predvidivo ponašanje testa i kontrolisan kvalitet brašna. Pšenica mora da se uklopi u sistem, jer se od nje očekuje da uvek daje isti rezultat. Emocije su tu suvišne, preciznost je zakon. I tu nema odstupanja.
Srpski standard kaže da hleb mora da ima miris i ukus
U Srbiji pšenica ima drugačiji zadatak. Od nje se očekuje da da hleb sa aromom, korom i mirisom koje podseća na detinjstvo. Ovde se više prašta varijacija u kvalitetu, ali se ne prašta loš ukus. Pšenica mora da „drži vodu“, ali i da miriše dok se hleb lomi rukama, a ne meri instrumentima.

Zašto ista sorta ne prolazi isto na oba tržišta
Razlika nije samo u pšenici, već u onome što se od nje traži. Austrijsko tržište nagrađuje stabilnost i standard, dok srpsko još uvek čuva prostor za subjektivni doživljaj hrane. Zato pšenica koja je u Austriji poželjna, u Srbiji može biti ocenjena kao „bez karaktera“, dok se domaće sorte često smatraju previše nepredvidivim za zapadne kupce.
Pšenica tako postaje ogledalo potrošača. Ne govori samo o zemljištu i klimi, već i o tome kakav hleb želimo na stolu. Umešen i savršen po pravilima ili savršen po ukusu.
