You are currently viewing VINARIJA KOJA ZARAĐUJE

VINARIJA KOJA ZARAĐUJE

Srbija ima pogodne uslove za razvoj i gajenje vinove loze. Odavno je još u vreme Kraljevine SHS izvršena rejonizacija vinogorskih regiona koji su ostali i danas. Oplenački, fruškoroski, vršački smederevski i kruševački su regioni koji su ostali i danas poznati po uzgoju kvalitetne loze.

Vremenom su nicale plantaže i u drugim delovima naše lepe Srbije. Prelaskom u privatni sektor stiče se utisak da se proizvodnja vina polako ali sigurno vraća na velika vrata i postaje konkurent drugim zemljama koje imaju već vekovnu tradiciju u proizvodnji vina.

Međutim i ukus ljubiteljima vina se godinama menjao i prilagođavao, posebno kada kao konkurencija stižu vina iz Rusije, Kine, Turske, Čilea i drugih zemalja. Naravno ne bi trebalo da zaboravimo ni konkurenciju iz Hrvatske i Makedonije pa i Crne Gore gde su se nedavno obavila istraživanja pa je pronađeno preko 60 autohtonih sorti loze koje se polako uvode u gajenje.

U Srbiji je poslednjih 10 godina podignuto na stotine novih privatnih plantaža gde su posađene kako strane tako i domaće sorte. Vremenom su se razvile mnoge vinarije koje svoju proizvodnju plasiraju kako na domaće tako i na strano tržište. Inače ono što muči sve proizvođače vina kada je izvoz u pitanju je to, što strano tržište traži osim kvaliteta i količinu! Dakle ujednačena količina bez prekida i to je osnovni problem mnogih proizvođača. Kako osigurati konstantno recimo 100 000 l godišnje za izvoz.

Osnovni podsticaj za podizanje plantaža jeste tzv vinski turizam, koji uz vinarije i prateću logistiku plantaža može sasvim sigurno da postane jako unosan posao. Naravno potrebna su ozbiljna ulaganja i bez pomoći države tu nema previše perspektive za recimo početak nekog mladog entuzijaste koji bez početnog kapitala od minimum 50 000 evra nema šta da razmišlja o vinariji i vinu naročito ako želi da napravi sve, od plantaže, prerade-proizvodnje, podruma i sala za degustaciju i druženje. Čitav takav kompleks košta a usput tu je i zakon koji nalaže i zapošljavanje tehnologa i čitavu malu armiju ljudi koji su direktno ili indirektno uključeni u proizvodnju. A sve to zahteva ozbiljan novac. Svako ko reši da krene sa vinom i vinskim turizmom mora da zna da se uložena sredstva vraćaju godinama.

Ukoliko vam je želja da krenete u ovaj posao, trebalo bi da znate osnovne praktične stvari. Danas se u vinskom biznisu možete pojaviti kao investitor iz dva pravca.

Prvi pravac je da imate na destine hektara pod vinogradom i sve prateće objekte koji omogućavaju proizvodnju vina. Podrum je pri tome osnovna stvar sa buradima za čuvanje vina koja se u poslednje vreme sve više prave od inoksa i zamenjuju drvena, koja su em tradicionalna em bolja. Mada nova tehnologija uvodi upravo ove od inoksa koji uopšte nemaju uticaja na kvalitet.

Drugi pravac je da nemate površine pod lozom ili da su te površine male. Tada se investitori odlučuju za otkup grožđa od proverenih proizvođača koji rade u koopreciji. Ovo je možda jednostavniji način ali ne i lakši. Jednostavniji je što nemate brige oko proizvodnje i gajenja vinove loze. Ne razmišljate o zaštiti i svom onom poslu koji vinova loza zahteva. Nedostatak je što ste vezani za spoljašnjeg proizvođača koji u određenim lošim godinama ne može da proizede dovoljne količine. I tu je osnovna zamka proizvodnje vina posebno ukoliko ste skoncentrisani na izvoz jer je za to potrebno uvek imati ujednačene količine.

I treća stvar je povezanost sa turističkim organizacijama koje vas mogu upisati na kartu vinskog turizma gde bi dolazile grupe stranih i domaćih turista na degustacije i kupovinu vina. Takođe objekti u tu svrhu se mogu iskoristiti i za organizovanje proslava i manjih svečanosti za ograničeni broj osoba. To je posebno popularno u seoskim sredinama koje bi uključile i lokalno stanovništvo koje bi moglo da snadbeva svojim proizvodima koji bi se kao zakuske ili obroci služili u takvim situacijama.

Vinarije u Srbiji su se za poslednjih 10 do 20 godina već pozicionirale kako na domaćem tako i na svetskm tržištu. Opstali su samo najozbiljniji koji su možda i krenuli na vreme kada i nije bilo toliko konkurencije pa su godina za godnu širili zasade i povećavali svoju proizvodnju. Njih ima možda desetak u Srbiji i posluju zadovoljavajuće. Međutim i pored toga Srbija još uvek nema ozbiljnu poziciju na svetskom tržištu i pored toga što svaki stranac koji se vratio kući sa jednom ili dve boce dobrog srpskog vina ima samo reči hvale. U čemu je onda problem da se krene u ozbiljniji pohod na osvajanje drugih tržišta?

Ponoviću još jednom.

Leave a Reply